Od 22. do 27. rujna učenici četvrtih razreda Gimnazije Požega krenuli su na iščekivano maturalno putovanje na Azurnu obalu i u Provansu. Pet dana ispunjenih šarenim gradovima, mirisima mora i nevjerojatnim doživljajima obećavalo je nezaboravno iskustvo. Od prvih koraka ulicama San Rema, preko šetnje rivom u Nici i Antibesu i obilaska provansalskih gradova umjetnosti i kulture Avignona i Aix-en-Provencea do luksuznog sjaja Monaca i Monte Carla, svaki trenutak bio je nova priča koju će zauvijek pamtiti.
Dojmovi s nezaboravnog maturalnog putovanja
Učenice četvrtog razreda jezičnog smjera Marija Maglajić i Dana Damjanović osmislile su neobičan osvrt u formi dijaloga. Prisjetile su se dojmova, anegdota i trenutaka na putovanju koje je obilježilo početak njihove zadnje srednjoškolske godine. Osvrt je popraćen fotografijama Lore Ledić, učenice četvrtog razreda matematičkog smjera.
DANA: Kakvi su bili dojmovi prije putovanja, jesi li stvarno mogla vjerovati da idemo u Francusku?
MARIJA: Nekoliko tjedana mi je ta informacija bila zaista nedostižna, ali kasnije je polako sve sjedalo. Teže mi je bilo povjerovati da smo u Francuskoj kad smo došli u te predivne gradove. Tek sam onda mogla osvijestiti pravu vrijednost i težinu ovog maturalca.
MARIJA: S obzirom da smo imali plan putovanja, što si najviše iščekivala vidjeti prije nego li što smo krenuli?
DANA: Najviše sam od svega iščekivala vidjeti Azurnu obalu. Toliko sam puta gledala slike Nice i Antibesa da nisam mogla vjerovati da ću to napokon vidjeti uživo. Kad smo stigli, sve je bilo još ljepše nego što sam zamišljala. Imala sam osjećaj kao da sam na nekom filmskom setu, sve je bilo tako posebno i nestvarno. Taj trenutak kad sam prvi put ugledala Azurnu obalu bio je jedan od onih koji se zauvijek urežu u pamćenje.
DANA: Prvo smo posjetili gradić San Remo u Italiji. Možeš li nam opisati svoj dojam San Rema?
MARIJA: Kao i svaki grad u Italiji, San Remo me doista oduševio. Grad je to u pokrajini Liguriji, a glavno je ljetovalište dijela talijanske rivijere poznatog kao Riviera dei Fiori, istočno od Nice u Francuskoj. Dojmila me se činjenica o Glazbenom festivalu u San Remu, natjecanju u pjesmama koje se održava svake godine u gradu od 1951., a jedan je od najvećih događaja u talijanskoj popularnoj kulturi. Naravno, fotografirali smo se ispred nezaobilaznog Teatra Ariston. Ondje se održava Festival.
MARIJA: Za mene je San Remo bio poput labirinta, a kako je tebi bilo, jesi li se izgubila u ulicama kao i ja?
DANA: Ne, nisam se izgubila u onim uskim ulicama, iako je to bilo pravo čudo. Sve su izgledale isto, pune zavoja i prolaza, ali smo se prijateljice i ja nekako uvijek snašle. U jednom smo trenutku čak mislili da smo zalutali, ali smo nakon par minuta opet završili na glavnom trgu. Bila je to mala avantura kroz labirint kamenih kuća.
DANA: Budući da je naš hotel u Antibesu bio tik do mora, jesi li se kupala?
MARIJA: Zaista sam imala namjeru, no uspjela sam samo umočiti noge. More je bilo zaista toplo, ali me hladniji vjetar odgovorio od kupanja. Mislim da neću prežaliti što se nisam okupala.
MARIJA: Postoji li nešto što bi izdvojila kao svoj „francuski trenutak“, nešto što te podsjetilo da smo stvarno u Francuskoj dok smo bili u Nici?
DANA: Moj pravi “francuski trenutak” u Nici bio je dok smo šetali uz rivu. S jedne strane more, s druge šarene zgrade i kafići puni ljudi koji bez žurbe ispijaju kavu. Sve je mirisalo na more. Ljudi su pričali francuski svuda oko nas i u tom trenu sam stvarno osjetila gdje smo. To je bila savršena, mirna, francuska šetnja koju ću pamtiti.
DANA: Imajući na umu veliki broj gradova koje smo obišli, jesi li kući ponijela suvenire?
MARIJA: Zahvaljujući bogatim suvenirnicama, obiteljski hladnjak prepun je magneta iz svakog grada koji smo posjetili. Nekada gotovo prazan, a danas ga krase ulice Antibesa, Nice i Monte Carla.
MARIJA: Kako ti se svidjelo šarenilo kuća u Aix-en-Provenceu, jesi li bila očarana bojama?
DANA: Apsolutno jesam! Te pastelne nijanse žute, ružičaste i narančaste toliko su tople i vesele. Svaka kuća izgleda kao slika. Napravila sam stotine slika samo zbog tih fasada. Sad razmišljam kako bih jednog dana voljela živjeti u takvom gradu.
DANA: Vodeći računa o svemu što smo čuli o Monaku i njegovom glamuru, pitam te što si stvarno očekivala od njega? Jesi li očekivala da je toliko malen, a toliko raskošan?
MARIJA: Gledala sam dokumentarce, filmove i serije, ali nikada nisam mogla ni sanjati da bih jednog dana mogla posjetiti Monako i Monte Carlo. Također, isto tako nisam bila svjesna prave ljepote te kneževine. Nemjerljiv luksuz, elitne zgrade, a ipak bez trgovine u Monte Carlu. Mislim da bi mi ipak nedostajala moja seoska trgovina unatoč svim tim luksuznim zgradama. Predivno, ali možda ipak ne u tolikom omjeru da bih ikada htjela ondje živjeti. To je više grad-muzej.
MARIJA: A kakav je na tebe Monako ostavio dojam, jesi li možda razmišljala kako bi bilo živjeti u Monaku?
DANA: Jesam, ali mislim da bih se tamo osjećala kao da stalno živim u luksuznom filmu. Sve je toliko savršeno i skupo da je teško zamisliti običan život. Ipak, s druge strane, sve izgleda tako uredno i moderno da bi bilo zanimljivo barem nakratko. Pitala sam se kako izgleda svakodnevica ljudi koji tamo žive. Monako stvarno ima neki poseban sjaj koji te potpuno očara.
DANA: Zadnji dan putovanja je brzo stigao, kakav je osjećaj bio znati da se sve privodi kraju i da se vraćamo kući?
MARIJA: Nekako sam se istovremeno osjećala tužno i sretno. Tužno jer ću morati napustiti taj predivan, idilični krajolik i ostaviti život iz snova po strani, a sretno jer sam stekla doživljaj tih gradova te što sam uopće imala priliku posjetiti ih, ali ne smijem izostaviti ni to što sam bila sretna doći kući svojim roditeljima, pošteno se najesti i naspavati. Jednog dana ponovno želim posjetiti taj dio, naročito Antibes.
MARIJA: Iako smo imali izniman plan puta i obišli smo puno gradova postoji li nešto što bi voljela da smo još stigli vidjeti?
DANA: Neću prežaliti što nismo otišli u Cannes. Bilo bi odlično da smo uspjeli vidjeti to poznato mjesto gdje se održava filmski festival, doživjeti taj glamur uživo. Nadam se da ću jednog dana sama otići tamo i nadoknaditi to.
DANA: Za kraj možeš li nam izdvojiti najljepši trenutak s maturalca?
MARIJA: Najljepši trenutak s maturalca doista će mi biti zadnja večer kada je cijeli razred izašao zajedno na piće u jedan talijanski restoran gdje smo već bili prethodnih dana. Ondje smo se još dodatno zbližili međusobno, ali i s konobarima koji su bili naših godina. Ugodno su nas zabavljali i ugostili, a nama je ostala još jedna predivna anegdota s maturalca. Iako je svaki dan bio neizmjerno poseban i hvalevrijedan.
MARIJA: Naposljetku, imaš li možda neku anegdotu koja će ti ostati u sjećanju?
DANA: Anegdota koju neću zaboraviti je kada nam je sobarica došla zamijeniti krevet koji je bio potrgan, a mi se nismo mogle sporazumjeti ni riječ. Ona nije znala engleski, a mi, naravno, nismo znali francuski. Pokušavali smo rukama, pokazivanjem i smijanjem objasniti što treba napraviti. To je bio onaj trenutak kad shvatiš da se ljudi mogu razumjeti i bez jezika, bitna je dobra volja i humor.
Maturalac je bio pravo putovanje puno nezaboravnih trenutaka i osjećaja. Svaki dan bio je ispunjen smijehom, veseljem i druženjem s prijateljima koji su put učinili posebnim. Gradovi koje smo posjetili otkrivali su nova lica svijeta i pružali prizore koji oduzimaju dah. Šetnje rivom u Nici i Antibesu, mirisi mora i šarene zgrade stvarali su osjećaj kao da smo u filmu. U Aix-en-Provenceu pastelne kuće i uske uličice bile su poput šarene slike koja oživljava pred našim očima. Monako nas je očarao luksuzom i elegancijom, ali i osjećajem da svaka ulica skriva svoju priču. Naravno, ne treba izostaviti ni službene posjete i muzeje u kojima smo bili, muzej Pabla Picassa u Antibesu, Oceanografski muzej u Monacu te posjet tvornici parfema Fragonard u Grasseu. Sve je bilo fascinantno i vrijedno za vidjeti! Svaka kava, svaki obrok i svaki susret s lokalnim ljudima dodali su novu dimenziju našem iskustvu. Ovaj maturalac bio je pun smijeha, prijateljstva, avanture i novih iskustava koja će nas pratiti cijeli život.
Tekst: Marija Maglajić i Dana Damjanović, 4. e
Fotografije: Lora Ledić, 4. a